Najtrofejniji trener Evrope ugostiće klub sa kojim je pravio čuda u Evroligi i gdje će mu biti vječno zahvalni za sve što je uradio za njih.
Željko Obradović, popularni Žoc, čuda čini i na klupi Fenerbahčea dok je svojevremeno sa Panatinaikosom osvojio pet Evroliga. Rođen je u Čačku 9. marta 1960. gdje je započeo igračku karijeru. Sa 20 godina postao je član prvog tima Borca i u njemu proveo naredne četiri godine te prešao u Partizan. Igrao je na poziciji plejmejkera i to su jedina dva kluba za koje je nastupao.
Veoma mlad je završio igračku karijeru i odmah sjeo na klupu bez dana iskustva u trenerskom poslu. Relativno kasno je zaigrao za nacionalnu selekciju Jugoslavije, u 28. godini na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. gdje je stigao do srebrne medalje i zlatne 1990. na šampionatu svijeta u Argentini. Te 1991. kao igrač odradio je pripreme za iduću sezonu, a pošto Partizan nije imao trenera tadašnji funkcioner kluba Dragan Kićanović ponudio mu je tu funkciju koju je on prihvatio i sve ostalo je istorija po čemu bi trebalo snimiti film. Pored teških uslova koji su tada vladali u državi koja se raspadala i u kojoj je bjesnio građanski rat Obradović je uspio da tim odvede do titule šampiona Evrope 1992. Ostao je još jednu sezonu u ekipi da bi 1993. otišao u tada veoma jaki Huventud kojeg je godinu ranije dobio u slavnom istanbulskom finalu.
Da titula sa Partizanom nije bila slučajnost pokazao je 1994. kada je sa timom iz Badalone stigao na krov Evrope što ga je preporučilo slavnom Real Madridu pa je i sa njim ostvario isti uspjeh godinu kasnije. U Madridu je ostao do 1997. kada je otišao u Beneton iz Treviza. To je jedini klub kojeg je trenirao, a nije postao šampion Evrope već je sa njim osvojio Kup Rajmonda Saporte dok je 1998. poražen u polufinalu Fajnal fora Evrolige. Od 1999. do 2012. bio je trener Panatinaikosa sa kojim je činio čuda. Grčkog velikana napustio je 2012. jer mu uprava nije mogla dovoditi kvalitetna pojačanja sa kojima bi ponovo jurišao na trofej Evrolige pa je digao sidro. Godinu je odmarao i zatim prihvatio se izazova u Fenerbahčeu. Prve sezone stigao do trećeg mjesta na Fajnal foru Evrolige, zatim je poražen u finalu dok se prošle godine popeo na najviši stepenik.
Sa reprezentacijom SRJ je 1995, zajedno sa Dušanom Ivkovićem, osvojio Prvenstvo Evrope u Atini. Naredne godine je postao prvi trener reprezentacije i osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti, a zatim i zlatne medalje na Evropskom prvenstvu 1997. u Španiji i na Svjetskom prvenstvu 1998. u Grčkoj. Takođe ima i bronzanu medalju sa Evropskog prvenstva 1999. u Francuskoj. Drugi mandat na klupi nacionalnog tima koji se tada zvao Srbija i Crna Gora nije bio ni približno uspješan. Na Olimpijskim igrama u Atini nisu bili ni blizu borbe za medalju dok se još pamti njegov emotivni govor nakon eliminacije na EP 2005. u Beogradu kada je optužio većinu igrača za nedisciplinu, noćne provode i slabu igru te rekao da više nikada neće sjesti na kormilo nacionalnog tima.
Igrački uspjesi, klupski, Partizan: Prvenstvo Jugoslavije (1987), Kup Jugoslavije 1989, Kup Radivoja Koraća (1989). Reprezentativni: Olimpijske igre (srebro – 1988.), Svjetsko prvenstvo (zlato – 1990). Trenerski, klupski, Partizan: Evroliga (1992), prvenstvo SR Jugoslavije (1992), Kup SRJ (1992). Huventud: Evroliga (1994). Real Madrid: Evroliga (1995), Kup Rajmonda Saporte (1997). Beneton: Kup Rajmonda Saporte (1999), Superkup Italije (1997). Panatinaikos: Evroliga (2000, 2002, 2007, 2009, 2011), prvenstvo Grčke (2000, 2001, 2003, 2004, 2005, 2006, 2007, 2008, 2009, 2010, 2011), Kup Grčke ( 2003, 2005, 2006, 2007, 2008, 2009, 2012). Fenerbahče: Evroliga (2017), prvenstvo Turske (2014, 2016, 201), Kup Turske ( 2016), Kup Predsjednika (2013, 2016). Pojedinačni uspjesi: Trener godine Evrolige (2007, 2011, 2017). Evropsko prvenstvo (zlato – 1995 – asistent), Olimpijske igre (srebro – 1996), EP (zlato – 1997), SP (zlato – 1998), EP (bronza – 1999).
