Frančesko Aćerbi je čovjek koji pokazuje da “bludni sin” iz Biblije uvijek može da se vrati na pravi put i postane heroj. Interov bludni sin je sada spasao “neroazure” u posljednjem minutu protiv Barselone (postigao gol za 3:3), a sada će dobiti priliku da osvoji Ligu šampiona. Ipak, to nije najluđe od svega.
Aćerbi je zatresao mrežu u drugom minutu sudijske nadoknade, a onda u potpunom šoku počeo da slavi. Nije samo što je postigao gol za izjednačenje, nego mu je to ujedno bio i prvi gol koji je postigao u evropskim takmičenjima. Postao je najstariji strijelac debitantskog gola u evropskim takmičenjima sa punih 37 godina. Tako je samo naplatio pravi pakao od života koji je prošao da bi došao do ovog trenutka.
A njegova priča je možda najbolje svjedočanstvo o usponu i padu i ponovnom iskupljenju i kako ponekad tragedije koje vam se dogode u životu mogu da budu inicijalna kapisla za promenu i uspjeh koji podsjeća na filmske priče. Najčudnije je što je najmanje zanimljiva stvar o njemu da je do 22. godine igrao u nižim ligama.
Rođen u okolini Milana, Aćerbi je u životu prošao mnogo strašnije stvari nego što je susret sa bilo kojim napadačem svijeta. Dovoljno je samo reći da će mu za dva mjeseca biti dvanaesta godišnjica od kako je dijagnostifikovan rak testisa.
Tri nedjelje nakon operacije uklanjanja tumora, Aćerbi se vratio na teren. Sve se dogodilo tako brzo da nije imao vremena da obradi to iskustvo. Međutim, kada je antidoping test u decembru bio pozitivan, hormoni koje je proizvelo njegovo tijelo značili su povratak raka. Italijanski olimpijski komitet ga je u prvom trenutku suspendovao na dvije godine, dok rezultati krvi nisu stigli i potvrdili da je u pitanju kancer.
“Možda zvuči grozno, ali taj rak me je zapravo spasao”, rekao je jednom prilikom Aćerbi.
A sve što je tome prethodilo imalo je ogroman uticaj na njegovu karijeru. U omladinskoj konkurenciji Aćerbija je gurao njegov otac koji je prema priznanju samog igrača više želio uspieh od njega.
“Mnogo mu je bilo stalo, možda i previše. Zbog toga sam počeo da preispitujem svoju želju da igram fudbal”.
Ipak, otac mu je preminuo kada je postao profesionalac što je bio veliki udarac za njega.
“Kada je tata umro, nisam imao za koga da igram jer u stvari nisam igrao za sebe”.
Prirodne sposobnosti su ga odvele tako daleko, dalje od većine igrača. Aćerbi je kasnio u Seriju A. Imao je 24 godine kada je ušao u tim Kjeva u sezoni 2011-12. U roku od nekoliko mjeseci nakon što je postao centar njihove odbrane, tadašnji šampion Milan ga je identifikovao kao budućnost svoje zadnje linije.
Za Aćerbija je to bilo ostvarenje sna. Odrastao je navijajući za Milan, klub čija je legenda djelimično zasnovana na dugoj liniji defanzivaca svjetske klase. Bio je to ultimativna scena za nadolazećeg štopera i očekivalo se da će Aćerbi odmah dati doprinos, baš kao što je uradio Tijago Silva kada se Paolo Maldini povukao tri godine ranije. Pridružio im se istog ljeta kada je 36-godišnji Alesandro Nesta otišao u MLS, a Aćerbiju je uručio dres sa brojem 13, koji je Nesti pripadao skoro deceniju.
Aćerbi je u tom trenutku bio u samodestruktioj fazi i nije mu mnogo značilo što je zauzeo mjesto jednoj takvoj ikoni. Milan je bio svestan kada ga je potpisao, da Aćerbi nije najbolji profesionalac. Našli su mu kuću u blizini poligona u Galarateu, skoro sat vremena vožnje od grada, kako bi pokušali da ga udalje od milanskog noćnog života. Ali nije uspelo.
“Nedostajalo mi je motivacije. Nisam više znao šta da radim. I pio sam”.
Ne samo da je pio, nego je djelovalo da ne pije samo kada ima treninge ili utakmice. Aćerbi bi kasno dolazio iz noćnih izlazak, jedva spavao i išao na treninge pripit. Njegov talenat je i dalje bio dovoljan da prođe kroz sve to, ali nije ličio na sljedećeg Nestu.
“Nisam imao poštovanja prema sebi, prema svom poslu ili prema ljudima koji su me plaćali”, priznao je Aćerbi.
Prodat je Đenoi na polovini prve sezone u jednom od onih staromodnih ugovora o suvlasništvu u kojima je Milan držao 50 odsto njegovih prava. Ali Aćerbi se nikada nije vratio čak ni kada su zadržali udio, a sljedećeg leta novopromovisani Sasuolo je otkupio onaj dio koji je pripadao Đenoi. On je uprskao i rekao saigračima da mu je palo na pamet da potpuno napusti fudbal.
Zatim je došlo Aćerbijevo buđenje.
“Bez bolesti, vjerovatno bih igrao drugoligaški fudbal sa 29 godina i ne ga igrao ovoliko dugo‚”, tvrdi on.
Pa ipak, evo Aćerbija, se priprema za finale Lige šampiona.
Nije sve odjednom došlo na svoje mjesto. Pošto je Aćerbi bio podvrgnut hemoterapiji, nije odmah postao druga osoba. Bilo je trenutaka kada se pitao zašto ga rak ne mjenja. Počeo je da posjećuje terapeuta i počeo da bolje razumije sebe i ljude oko sebe. To mu je omogućilo da prepozna i suoči se sa autodestrukcijom. Dobro je smislio i sve ostalo je proizašlo iz toga.
Svrha koju je izgubio kada mu je otac umro ponovo se pojavila, bez ikakvih grandioznih ambicija, ali u želji da se usavršava svakim danom. Nije imao velike snove da ostvari, samo jasan skup ciljeva.
Kada se Aćerbi vratio u akciju u jesen 2014. godine, počeo je sa zakašnjenjem da ostvaruje svoj uticaj u Seriji A. Kao da je želio da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Postao je pouzdan na način na koji nikada ranije nije bio.
Aćerbi je nastavio i završio 149 uzastopnih utakmica u svim takmičenjima, podvig izdržljivosti koji je obuhvatao prelazak iz Sasuola u Lacio bez preskakanja meča. Konačno je propustio meč ne zbog povrede, već zbog suspenzije kada je drugi žuti karton u porazu od Napolija u januaru 2019. okončao njegove šanse da nadmaši rekord Havijera Zanetija koji je iznosio 167 mečeva.
Aćerbi je u Laciju prvi put počeo da radi sa sadašnjim trenerom Intera Simoneom Inzagijem. Zajedno su osvojili nekoliko trofeja, kvalifikovali rimski klub za Ligu šampiona prvi put poslije 13 godina, a zatim uspjeli da se i prođu grupnu fazu takmičenja u prvom pokušaju za dvije decenije.
Aćerbijevu formu i konzistentnost nagradio je selektor Italije Roberto Mančini, koji se snažno oslanjao na njega kada je Đorđo Kjelini bio odsutan više od godinu dana nakon operacije koljena. Većina Aćerbijevih utakmica — 27 od 29 — došla je u tom periodu, pošto se etablirao kao najbolji štoper van Juventusovog nasljednog para Kjelinija i Leonarda Bonućija.
Činilo se da je spreman da završi karijeru u Laciju, ali Inzagijev odlazak u Inter, promjena sistema pod nasljednikom Mauricija Sarija i veliki sukob sa ultrasima kluba ubrzali su povratak na San Siro.
On je u ekipi zamijenio Stefana de Fraja koga je prije toga zamijenio i u Laciju.
“Prije raka, gubio sam sve što sam morao da izgubim”, rekao je Aćerbi.
“Onda sam dobio drugu priliku i pokušavam da je iskoristim na najbolji način”.
I misli na teren i van njega.
Aćerbi radi u dobrotvorne svrhe za italijansku fondaciju za istraživanje raka. Poslije tog crvenog kartona protiv Napolija sam sebe kaznio i prihod poklonio fondaciji, prenosi Nova.
